Mediji

Written by Super User. Posted in Mediji

Objavljeno u Večernjem listu, autor Denis Derk, 16.09.2017.

Roman “Državni prijatelj broj 1” aktualan je i danas jer se bavi hrvatskim dubioznim financijama iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Pametnome dosta. “U srcu komunizma” jest triler američkog tipa, knjiga koja bi se mogla svidjeti ljubiteljima onih nestvarno nabrijanih filmova (i scenarija) o Jamesu Bondu koji opasno plešu na granici mogućega, u čemu i jest tajna njihove popularnosti. No, kod Šoštara nema ni seksa ni seksualnih aluzija. Šoštar je autor koji je opsjednut radnjom romana i ne zanimaju ga nikakve digresije i metafore, ne opterećuje se usputnim i sporednim likovima, ne piše putopise o zemljama i gradovima u kojima je radnja smještena. Stoga njegovo štivo, barem u romanu “U srcu komunizma”, na mahove djeluje suhoparno i oglodano, svedeno na koncizne dijaloge između glavnih aktera, bez psiholoških nijansiranja i stilskih uresa kakvi su danas česti i u žanrovskoj literaturi koja se bavi ratovanjima i militarizmom. “U srcu komunizma” nije samo ratni krimić, nego i povijesni roman koji nas vraća u vrijeme (danas ponovno uskrslog) Hladnog rata i jakog socijalističkog bloka u srcu Europe u kojem je Jugoslavija bila zemlja koja je treperila između moćnih geopolitičkih carstava koja i danas i te kako utječu na našu svakodnevicu.

No, Šostarova tema nije ni Jugoslavija ni komunističko uređenje u toj višenacionalnoj zemlji s kojim se ovih tjedana bakće cjelokupna hrvatska politička elita, nego Sovjetski Savez sa svim svojim doista brojnim proturječnostima i apsurdima. Utjecajni ruski general Ivanov želi prebjeći na Zapad, a kako ne želi ugroziti sigurnost svoje obitelji (ponajprije žene i dva sina) mora se poslužiti lukavstvom i to uz pomoć američkih mornara i neobične podmornice. Ta se podmornica, izvorno vezana uz američku tvrtku (samostalnu tržišnu istraživačku agenciju), inače u vlasništvu velike američke korporacije, stjecajem okolnosti iz Crnog mora mora probiti do austrijskog teritorija preko dunavskih mutnih voda!? Riječ je o vojno-špijunskoj tajnoj akciji o kojoj službena američka politika gotovo da ne zna (ili ne smije znati) ništa i u kojoj autor koristi i svoje očito vojno znanje da sadržaj romana ne bi ispao totalna bajka i klopka za naivce. 

Malobrojna posada podmornice s generalom neprijateljske vojske u čiju iskrenost neki prekaljeni američki vojnici otvoreno sumnjaju mora učiniti nemoguće i provesti podmornicu preko Bugarske, Rumunjske, Jugoslavije, Mađarske i tadašnje Čehoslovačke sve do spasonosne zemlje Austrije i bečkih predgrađa. Dakle podmornica ide i preko gigantskog Đerdapa, smuca se u vodama oko Beograda, Budimpešte, pa Bratislave i Beča, opasno ratuje i s ratobornim rumunjskim ratnim brodovima, da bi se onda posada morala sukobiti i s izdajnicima u vlastitim redovima... I kada se čini da je cijela operacija rađena uzalud, jer general Ivanov bježi od američkih spasitelja u bečkoj gužvi, autor ipak nudi sretan kraj. Kao i u brojnim filmovima o hladnoratovskim sukobima u kojima je komunistima namijenjena uloga koju Indijanci imaju u kaubojskim filmovima, i ovdje je najefektniji lik glavnog negativca, surovog Kovčenka, moćnika iz službe državne sigurnosti u kojoj je autor jednom liku dao i ime Vladimira Putina. Intuicija, saznanje ili samo šala?

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/aseksualni-triler-americkog-tipa-koji-bi-se-mogao-svidjeti-ljubiteljima-filmova-o-bondu-1194913 - www.vecernji.hr
 

 

Objavljeno na www.planet9.hr
O knjizi Mikrofilm

Špijunski roman s elementima trilera
Slovo urednika
Od stotina rukopisa koje sam vidio, ovaj je bio jedan od onih koje ću sigurno pamtiti cijeli život. Srećom, nisam imao vremena za ulazak u sam tekst pa sam pitao autora o čemu se radi u romanu. Dobio sam sažet odgovor, a kad sam ga zamolio da mi odgovor proširi, na ekran mi je stigao tekst kojeg bih prije nazvao filmskim sinopsisom nego sadržajem romana. Uzgred budi rečeno, činilo mi se da tu ima materijala za trosatni film.
Sinopsis me je uvukao u radnju kao rijetko koja knjiga koju sam čitao, poželio sam pročitati cijeli roman. Sjetio sam se jednog relativno slavnog romana istog žanra i podžanra kojeg sam nekada davno pročitao. "Slavni" roman mi nije ostao u blistavom sjećanju. Dobro pamtim da sam već kao tek malo veće dijete bio vrlo kritičan prema naivnosti pisanja tog "ozbiljnog" romana. Imajući pred sobom priču koja mi je bila i logičnija, uzbudljivija, prihvatljivija i pitkija nego neki tekst za kojeg znam da je daleko dogurao, naravno da sam se prihvatio posla.

Djelomice zato što sam ja želio ostaviti izvorni ubrzani ritam, a djelomice zato što je autor bio dovoljno tvrdoglav i  nestrpljiv da prerade romana održi u racionalnom obujmu, proizvod naše suradnje je brz i zbog toga je nastalo dovoljno teksta da čitatelj "ima što čitati", a da je ritam takav da jedna stranica vuče drugu, sve do zadnje stranice, barem su to rekli neki koji su čitali.
Komentari onih koji su pročitali su toliko pozitivni da smo se odlučili potruditi pripremiti i sve druge naslove koji su tada bili
u fazi gotovog rukopisa i vjerojatno će tempom od dva komada godišnje nastaviti izlaziti i ostali rukopisi, a planiramo ponudu izvesti iz granica zadanih osnovnim žanrovskim odrednicama. U neku ruku. Mikrofilm je tu bio pravi ledolomac.

Mario je kao osoba i kao autor izravan, neposredan čovjek globetrotterske orijentacije. Proza mu je potpuno muška, lišena nepotrebnih emotivnih analiza. No, postoji jedna kvaliteta koju sam ja osobno doživio kao možda i najvažniju, a to je to što je Mario autor koji radi uistinu humanu prozu i to je jednostavno on, takav kakav jeste. I kao čovjek i kao autor, Mario se izdvaja svojom nesklonošću pozerstvu (hrv: preseravanju) i zahvaljujući tome njegove se poruke prihvaćaju bez prisile i nikako nisu očite, a njegova humanost je potpuno iskrena i topla.

urednik

Objavljeno na: www.planet9.hr

Državni prijatelj broj 1

DPBJ, kako ga mi interno zovemo, roman je koji je drugi po redu kojeg smo zajednički napisali i uredili autor Mario Šoštar i ja kao njegov urednik i po svemu, osim po radnji, nastavak je Mikrofilma, romana kojeg je ovaj tandem prvog izbacio.

Izlasku ovog romana sam se veselio još i više nego našem prvijencu jer je ovaj nastao vrlo glatko - rukopis koji sam dobio bio je već odličan i ja sam se mogao posvetiti detaljima koji su meni osobno mnogo značili, lektura je prošla lako i iznimno brzo. Roman je bio vrlo zabavan još dok smo ga radili, a mene je radovalo što sam čitajući nailazio na rečenice koje su bile po mojem ukusu - jednostavne i izravne. Iako možda baš nitko drugi neće vidjeti sličnost, mene je Mariov stil pisanja u jednom detalju podsjetio na pisanje Ante Tomića, pisca (i novinara, naravno) kojeg osobno vrlo duboko cijenim.

Što to imaju moj Mario i veliki Ante Tomić zajedničko? Njihova rečenica nikad ne kaže "Gledajte, ljudi i divite mi se kako li sam pametan", nego je sredstvo koje nas nenametljivo vode kroz radnju, kao dobar režiser koji film radi radi ljubavi prema dobrom filmu. Nakon što sam ga uspio osloboditi uvjerenja da rečenica mora biti previše usložena da bi djelo bilo dobro (što je boljka ogromne većine pisaca u nastajanju), krenulo je sve lakše i lakše, duhovitije i još tečnije.

Epilog priče o ovoj priči spaja se s prologom naše sljedeće priče. Dok sam radio neko treće djelo, stigao mi je dopis iz budućnosti na kojem mi se našao prolog nastavka Šoštarovog djela koje treba biti izdano sljedeće godine i čiji naslov ne smijem još reći (jer je istovremeno i spoiler) i s velikim zadovoljstvom sam primijetio da su u tekst već unaprijed ugrađene sve važne stvari koje je naučio u tijeku rada na do sada izdanim djelima. O djelu nećemo ništa više, za sada.

Ugodno čitanje želim!
Tomislav Patarčić,
urednik

Objavljeno na www.najboljeknjige.com

Nešto friško
KOMENTAR: Jessa - 21.05.2012. 13:24:42

Najkraće što se može reći je: jedinstveno i iznenađujuće. Nešto slično kao Rimčev elektromobil - sve ti nije jasno kako je to nastalo kod nas. Onda vidiš autorovu biografiju pa ti je jasno - čovjek više živi vani nego ovdje. Prije nego nastavim da kažem da sam sasvim slučajno dobila knjigu u ruku i nikako je nisam imala namjeru čitati, ali kao idem malo probat. Inače čitam sve, ali nekako gledam da ima nekog smisla. Nikada ne čitam nepoznate (jer ih ne poznam, kaj ne?). E, ali sada se pitam koliko sam toga propustila. Ovo ima i smisla i čita se lako i zanimljivo je.

Ono što mene najviše bode u oči je drugačiji stil pisanja i smanjena doza prekenjaže u odnosu na ono što čitaš kod domaćih autora (čast iznimkama, posebno Tomiću). Čisto osvježenje za oči. Lako se čita i nema nekih jezičnih bravura koje ti zasjene radnju, tako da se u Mikrofilm lako uživiš. Na trenutke je pravi "page turner". Jednom sam se uhvatila kako sam se začitala pa mi je zagorio luk na šporetu metar od mene.

Glavni lik je također iznenađujuć i neobičan. Nije niti antijunak, nije niti junak, nego baš ono - što bi postalo od vas da vam
otmu sestru? Nije da se trebamo baš zamarati. Ja bi svoju ostavila otetu :D

Pričala sam s jednim frendom koji puši te teorije zavjere kaj bi bilo kad bi bilo to kaj je u ovom romanu pa sam čula svašta od njega, ali on misli da to nikako nije nemoguće i da se ne bi previše začudio kad bi u novinama čitao da su polovili nacije s punim koferima zlata. U svakom slučaju, priča drži vodu tristo puta više nego Iron Sky (nije da mi se nije svidio i taj) i malo sam se i preplašila. Probaj izračunati - ako je umrlo onoliko Židova i neka je svaki od njih ostavio samo jednu prosječnu plaću (a mnogi su ih ostavili i masu, jelte), gdje je to danas? Ono, jesmo li mi sigurni da nas oni neće sutra sve poslati u konclogore?

web dizajn: Roane dizajn